Pričam ti priču…

Pričam ti priču…

15 ožujka, 2021

Prije nekih 7-8 godina počeo sam čitati knjige i članke na temu ˝self helpa˝, socijalne interakcije, psihologije, svašta-nešta, uglavnom materijale na životnim poljima na kojima sam bio najslabiji. Realno, jesam bio izgubljen i u poziciji gdje sam tražio ˝svjetlost˝, usmjerenje ili već ˝nešto˝ od svojeg okruženja što bi mi ukazalo ˝e to ti je tako i tako˝ i ˝to se radi tako i tako ˝.

Otvorio se tu sasvim novi svijet tehnika, fora i fazona koji su mi na prvu bili vrlo intrigantni, zanimljivi, shvatio sam nekakvu bazičnu ljudsku psihologiju i bilo je uzbudljivo prepoznavati obrasce i igrice uma u svojoj okolini i kod sebe samog. No ipak, falilo je nešto; uvijek me zanimala srž stvari i razlog zašto je nešto takvo kakvo jest. Tehnike i ˝fore˝ su kao kad imaš problem, a nisi fokusiran na problem nego se baviš simptomima. Boli te koljeno na čučnju, a ti to koljeno siluješ kojekakvim tehnikama i metodama da prestane boljeti no ne gledaš je li problem možda negdje dublje i drugdje u kinetičkom lancu, a koljeno je samo kolateralna šteta. Ne ide te u životu ili sa ljudima i misliš oni su krivi ili ti ˝treba nova tehnika˝ koja će srediti situaciju, a korijen problema je negdje u tvojem uvjerenju i načinu na koji gledaš svijet.

Naravno, bilo je tu dobrih lekcija, uvida i saznanja no nekako sam stekao dojam da se puno toga propagiranog bazira na ˝bijegu od nečeg˝, ˝kako zaobići to nešto˝, odnosno da se sve to svodi na kraju na prodaju i zaradu, maskiranje simptoma i guranje stvari pod tepih. Na ljudskoj psihi i nagonima se najbolje zaradi – tko to razumije, razumije život.

Ono što shvatih nakon bezbrojnih sati učenja i čitanja, situacija koje sam prošao, ˝krivih˝ ljudi jest da je korijen svega bio samo najobičniji strah. Jednim dijelom ukorijenjen nagonski strah, strah koji ti unosi društvo svojim kvazi-vrijednostima, sankcijama i iluzijama te strah koji onda sam sebi generiraš jer pred umom i srcem staviš veo koji ti poput naočala sa krivom dioptrijom muti realnost. Realnost jest objektivna i takva kakva jest, zato i jest realnost; ono kako je mi vidimo je druga priča, obično kriva i izobličena ˝priča˝. Svi imamo svoju ˝priču˝ – ˝takav sam zbog toga i toga˝, ˝ne mogu to jer sam ovakav/onakav˝, ˝nemam sreće zbog njega/nje˝. Priča je samo priča; isto kao što je naša realnost ˝realnost˝.

˝Naša priča˝ i strah su usko povezani. Koristimo ˝našu priču˝ da se ne bismo morali izložiti jer ako se izložimo – što će biti? Kako će nas ljudi gledati? Hoćemo se osramotiti? Hoće li nam se netko rugati ili nas isprdati? Zato koristimo ˝tehnike˝, manipulacije, ˝pravimo se˝ – ukratko, bježimo od sebe. Ona realnost postaje sve manje realnost, a sve više priča. To je istovremeno i strašno i tužno.

Godine prođu, a mi smo i dalje u toj ˝priči˝; ne samo to, nego stvaramo i nova poglavlja u toj priči, još je dublje razvijamo, opravdavamo i tražimo joj nekakvu svrhu. Godine prođu, a svrhe nema, samo ˝priča˝ postaje roman, sve deblji i složeniji. Počnemo vjerovati u tu priču; da smo ta priča ˝mi˝. Onda je lakše sve opravdati – zašto smo nesretni, bolesni, zašto nemamo ljubavi u životu. Nije do mene, život je kriv, nisam imao sreće. ˝Pričam ti priču˝. A realnost koja je objektivna i takva kakva jest ide dalje –  pričao ti sebi i drugima ˝svoju priču˝ ili ne.

Mislim da treba pustiti ˝priče˝, a živiti život. Strah je ˝priča˝. Tehnike i ˝zaobilaženje˝ imaju svrhe, mogu pomoći, poslužiti kao privremeni oslonac no moraju se kad-tad pustiti; isto kao i potiskivanje ili suzdržavanje. Milom ili silom. Srž je ono bitno. Srž svega je lišiti se iluzije i straha. Reci što misliš, što trebaš, što osjećaš; ne treba se sramiti izlaganja pa čak i ako se pokaže da je pred krivom osobom. Realno, svi smo bar toliko inteligentni da već manje-više vidimo što s kime možeš ili ne možeš pa se sigurno nećeš ˝izlagati˝ serijskom ubojici/psihopatu/onima što kažu da je čučanj loš za koljena i da ne smiješ jesti ništa iza 18 h da se ne udebljaš (kako sam komičan ˝haha -.- ˝).

Izlaganje i izražavanje su bitni jer to je najbrža i najjeftinija metoda da vidiš na čemu si. Tko te hoće, tako ćeš znati; tko te neće, opet ćeš znati i moći ići dalje. Nema nesređenih sukoba, nema potisnutih emocija, nema pitanja ˝što bi bilo kad bi bilo˝. Tih par minuta mucanja, znoja, trtarenja, ˝sramote˝ dok se izražavaš je puno manja cijena od godina i godina propitivanja, preispitivanja, suza, brige, ljutnje, propuštenih prilika i svega ostalog. Tu staje ˝priča˝, a počinje život.

Danas te ima, a sutra te nema i možda prilike više ne dobiješ – to život svima kad-tad pokaže vrlo hladno i bez milosti. Ne treba se bojati emocija i iskrenosti; treba se bojati zadnjih dana života u kojima si govoriš ˝Da sam bar postupio drugačije…˝. Ne budi poplašeni nadrkani mućak – pokaži srce 🙂