Traume nas određuju – Prvi dio – Korijen problema
15 kolovoza, 2020
Velik dio stvari koje radimo ili želimo su ˝programi˝ usađeni u nas – prvo od strane obitelji, zatim društva, a onda i od nas samih kroz dimenziju obitelji i društva. Pitanje je tu koliko je ˝svega toga˝ zaista naše, a koliko ˝od nekog tamo izvana˝ koga smo uzeli kao autoritet i ono što je ispravno. Neki ljudi imaju sreće pa odrastaju u relativno zdravom okruženju i njihov odnos prema sebi, zajednici i životu općenito je isto tako relativno zdraviji pa puno lakše prosperiraju u životu i odnosima.
Najveći dio ljudi nema taj luksuz; od malih nogu su izloženi normama i kriterijima koje moraju ispuniti, a koji nisu nužno usklađeni sa njihovom osobnošću i potrebama. Isto tako su izloženi stavovima i stilu odgoja obitelji i društva koji imaju vlastite neprerađene traume. Vremenom se u takvom okruženju formira nezdrav karakter koji ima autodestruktivan odnos prema sebi, ponekad se i gadi samog sebe i ne smatra se dovoljnim dobrim za uspjeh, zaradu pa i ljubav. Naravno, ne vidi to čovjek na prvu; ima nekakve natruhe o čemu se radi no ne razumije zaista dok svi ti otrovi ne uzmu maha i ne odrade to što već rade. U svojem životu pokušava zadovoljiti druge ljude i njihove potrebe (pa i nauštrb vlastitih), selektivno se fokusira na one negativne i toksične ljude koji ga manipuliraju dok one zdrave odnose zapostavlja pa čak i tjera od sebe; na kraju, podređuje svoj kurs života onom što propagira netko tobože pametniji i ˝tko zna što je najbolje za njega˝. Sve su to forme samozlostavljanja, samosabotaže i manjka ljubavi prema sebi. Odakle to?
Gotovo sva svoja sranja možemo pronaći negdje u ranoj fazi života dok smo još ekstremno podložni vanjskom utjecaju, pogotovo u onom duboko-emocionalnom kontekstu, a dok su oni oko nas naši najveći autoriteti jer su ipak izvor života, sigurnosti pa i kakve-takve ljubavi. Ključna je ova poveznica između ˝izvora života i sigurnosti˝ i ˝ljudi u našem okruženju˝. Mi od tih ljudi učimo svoje prve lekcije o životnim vrijednostima i stavovima, odnosima te o tome što je ljubav i kako se izražava. Ukoliko idemo po pravilima sistema ˝dobri smo˝, a ukoliko ne ˝nismo dobri i bivamo sankcionirani˝.
Ako smo odrastali u okruženju u kojem je ˝ljubav˝ dokazivanje, ispunjavanje norme i kriterija, zadovoljavanje nečijih želja i potreba te ako su u tom okruženju vladali obrasci ˝neću te voljeti ako ne uspiješ˝, ˝ne vrijediš ako ne ostvariš zacrtano˝, ˝ako nisi netko i nešto u društvu onda nisi ništa˝ i ako smo još bili sankcionirani nekakvim putem ukoliko ne ispunimo ono što se očekuje od nas vrlo se jasno vidi u kojem smjeru se razvija takva osoba. Može netko reći ˝ali to je bilo za njezino/njegovo dobro i da ojača˝ ili što već no rezultat svega se vidi u mentalnom i emocionalnom zdravlju ljudi – njega i nema baš. Nešto je tu onda trulo. Nije prirodno za čovjeka da se kronično osjeća nedovoljno dobrim, manje vrijednim ili dužnim da mora zadovoljiti i ispuniti ˝to nešto˝ ili ˝tog nekog˝ da bi bio dovoljno dobar i dovoljno vrijedan. Sve te stvari koje vuku čovjeka iz njegova centra i destabiliziraju njegov unutarnji mir na jedan toksičan i izopačen način nisu ono zbog čega čovjek živi, a pogotovo nisu nešto čemu se teži. Sumnjam da itko vapi za patnjom.
Istovremeno, svi istraumatizirani su robovi svojih trauma; kao svjesni smo da ih imamo no opet ih njegujemo i dopuštamo da nam upravljaju životom. Jeste li primijetili koliko se lako identificira i reagira na ˝okidače˝, odnosno ljude i situacije, putem kojih se ta trauma nanovo aktivira? Netko ti iskomunicira da nisi dovoljno dobar, kao sumanut opsesiraš oko toga i pokušavaš i sebi i toj osobi dokazati ˝da jesi dovoljno dobar˝, bilo pasivnom agresijom ili nastojanjima da ˝radiš stvari za tu osobu kako bi joj se dokazao i kako bi te ona voljela˝. Netko tko ti se sviđa ili do koga ti je stalo te odbije ili drži na tankom ledu; kao najveći jadnik se još više ˝zatelebaš˝ u tu osobu i malta ne non-stop razmišljaš o njoj i pokušavaš dobiti njezinu privrženost iako te tretira kao niže biće. Čak ta sranja idu toliko duboko da su neki ljudi malta ne ovisni o tome da budu izloženi emocionalnom vampirizmu, toksičnim osobnostima i doživljaju povrede i boli koja ide sa tim, a da to ni ne vide. Postoji nekakav osjećaj uzbuđenja i gotovo potrebe da se dovede i biva u takvim situacijama mada se unaprijed zna kako će to sve završiti. S druge strane sve ono pozitivno i kvalitetne ljude u svojem životu, ako ih ima, odbijaju i ne uzimaju za ozbiljno. Na ljubav u čistoj formi reagiraju odbijanjem i otporom, a na ˝toksičnu ljubav˝ im sve granice i integritet karaktera popuštaju. Toliko su jake te traume.
Može ovo zvučati nekom patetično no vjerujem da će se ogroman broj ljudi poistovjetiti sa situacijama i stanjima koje sam opisivao. Loša emocionalna higijena, trpljenje tuđe drame, loše veze i toksični ljudi u životu – sve su to sranja. Sve to je nasilje prema sebi, a to tako ne treba da bude. Čovjekovo prirodno stanje su mir i ljubav, kako u davanju tako i u primanju.
Zahvalno je malo pročeprkati po svojoj prošlosti i vidjeti kako smo odrastali i kakve su se vrijednosti njegovale, prvo unutar naših obitelji, a zatim i u društvenom sistemu – gdje smo bili sputavani, što se promoviralo kao (ne)poželjno, što smo smjeli, a što ne, koje su emocije bile ˝ispravne˝, a koje ˝neispravne˝. Možemo onda ići i malo dalje i vidjeti kako je to utjecalo na naš odnos sa vršnjacima pa kasnije i u domeni ljubavnih veza te općeživotnih izbora poput karijere ili stila života. Uz malo istraživanja lako se ˝nabodu˝ određeni obrasci, emocije pa čak i situacije koje su nas oblikovale i zbog kojih smo formirali određeni stav i paradigmu ˝da to nešto treba biti tako i tako˝ ili ˝ja sam takav i takav i to je to˝. Sjetite se izbora koje ste donijeli, prilika koje ste propustili, odnosa koji su Vas odredili – sve to ˝propušteno˝ ili ˝neostvareno˝ se može povezati sa nekakvom traumom zbog koje je formiran stav ˝ne zaslužujem to što želim˝ ili ˝nisam dovoljno dobar da to ostvarim˝ ili ˝ovo je moj identitet jer mi je ta uloga dana˝. Pogotovo kad se radilo o nečem što nas može podići, tražiti od nas promjenu i odgovornost ili o nečem što zaista vrijedi. Nekom je sve ovo vezano za opće emocionalno zdravlje, nekom za karijeru i zaradu, nekom za odnose, nekom za sve aspekte života.
Prvi korak je svijest o problemu i načinu na koji se taj problem manifestira u realnosti; bez uljepšavanja i okolišanja. Jesi li ˝people pleaser˝ i imaš li tedenciju gaziti sebe da se nekom svidiš, dobiješ njegovo odobrenje ili da dobiješ ˝tapšanje po leđima kao dobar dečko˝? Puštaš li prilike i opcije jer te strah i smatraš da nisi dovoljan ili da zaslužuješ da ti se to nešto ostvari ili da uspiješ? Iskreno. Jesi? Želiš to i dalje ili hoćeš svoj život pod svojom kontrolom? Naravno da je odgovor ovo drugo. Prvi korak je odrađen – svijest o problemu i namjera da se to promijeni. Namjera mora biti jasna, konkretna i sa planom djelovanja, no o tome u drugom dijelu 🙂
Društvene mreže
